pišem da napišem...

Crazy world...

osecaji... — Autor lombardos @ 11:50

Napetost je rasla... Treba ispratiti melodiju, usaglasiti misli I osećaje,tako što će naterati telo da oseti svaku notu , boju glasa i energiju, da oseti eksploziju emocija, a da ostane mirno da to ne pokaze...Gordost...savladati je...

 

I fear real danger
This world ain't simple
ButI'm strong, I know how to get out

 

Vrhovima prstiju preći po trbuhu, po najosetljivijim delovima tela... a da se ne pomaknu, ne zagolicaju, uraditi ono što nesme, usprotiviti se osećajima koje izaziva pesma...osećati mislima, govoriti dodirima.

Tvrdoglavost...pobeditije, otvoriti vrata bez ključa ne dodirnuti kvaku...izviti telo, napraviti violinski kljuc...ući unutra...

Plesala je, pratila ritam,ubrzavala trzaje tela...usporavala... Vrtela se oko svoje ose sa rukama okrenutim na gore...

 

So won’t you just give it up

‘cause you don’t understand
Bigit up but you don’t understand

 

Nekoliko koraka bliže ne plašeći se, osećajući trnce po čitavom telu, plesati, osećajima misliti...hladnog pogleda...Ruke u kosi,stežu je i vuku na gore... bez glasa,nekoliko uzdaha...pomera telo, pomera glavu I umiljava se, spustajućiruke na obraze...

 

I feel real passionate
You feel the sun comes down
I'll make it shine, yeah

 

Kičmeni stub, svaki pršljen kičme se polako savija i ispravlja... gore,tamo, kod lopatica, blizu vrata... na trenutak podseća na velika crna krila... ježe se spustajuci glavu na njih...poljubac... Ne odoleva, borba misli i osećaja...šta će prevladati? Muzika para uši, zavodi misli i prepušta ih osećajima...

Vrhovima prstiju je ispratiliniju njenog tela... stopili su se, plesali zajedno do iznemoglosti... bez misli bez osećaja...

 

And I’ll find my way ‘cause
Cause it’s love, it’s love, it’s love, it’s love, it’s loving yeah...

So won’t you just give it up
Cause you don’t understand

Bigit up, but you don’t understand
And it’s really nice, but you don’t understand
So big it up, ‘cause you don't understand
Cause you don't understand baby

Ifeel it’s fallin’ down, I know I’ll catch it
You crazy world, crazy world, yeah.


Mikina najlepša priča...

osecaji... — Autor lombardos @ 10:57

Kad sam bio garav

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.

Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.

Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.

Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.

Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem».

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.

Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas».

I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?

Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.
Uvek ga je tako mnogo želeo.

Iluzija stvarnosti...

osecaji... — Autor lombardos @ 10:53

 

Odupreti se. Zaustaviti misli, zaustaviti osećaje onda kada znaš da nešto nije u redu. Ne dozvoliti trenutku da nadvlada večnost I pitati se da li su se trenutak I večnost stopili u jedno? Rastaviti ih napraviti odvojene celine. Može li se pobeći od nečega za čim ti celo biće žudi? Pobeći od toga samo fizički, a u mislima ostati naistom mestu sa istim osećajima. Da li se tadapobeglo ili se još višepribližilo onome od čegase beži? Postoje dogadjaji koji se nikada nisutrebali desiti, ali zašto su se onda desili akonisu trebali? Postoje reči koje su se rekle Iostale urezane u sećanju, koliko bole toliko Iprijaju, privlače I teraju te da proverišnjihovu tačnost... Svaka rečima više značenja, nikadanisi potpuno siguran kom značenju pripada .Možeš se truditi, možešpokušavati, ali ne možešdokučiti... jer ako se pojede jedno slovo tareč vise ne znači isto...

Bežati odstvarnosti u svet iluzije I mašte. Da li jetamo lepše? Tamo možešbiti šta želiš, raditiono što ti se radi, voleti ono štoti se voli I osećati ono štoosećaš... Bez straha, bez razmišljanja,bez imalo muke pustiti sve ono što se u tebinalazi, osloboditi se...

Pobeći iz svetailuzija I mašte u stvarnisvet. Bez potpunih osećaja, sa punoraznmišljanja I sa svesnošćuda tu ne može biti sve bašonako kako želiš...Boriti se, razmišljanjem, boriti se osećajima,boriti se sa puno muke da sve ono što se u tebinalazi pokaže svoju pravu jačinuiako je skriveno ili ne zna da se pokaže...

Da li smo pogrešiliako smo težili ka nečemučije smo nedostižnostisvesni? Jesmo li imali prava da poželimo neštonemoguće? Jesmo li imali prava da se borimo zato?

Odupreti se. Zaustaviti misli,zaustaviti osećaje onda kada znašda nešto nije u redu. Jesmo li tada pravi miili smo nešto što trebada budemo? Ako postanemo nešto štotreba da budemo... da li prestajemo da budemo ono štosmo bili? Da li to smanjuje činjenicu da smo tozaista mi?


Rubikova kocka...

osecaji... — Autor lombardos @ 09:28

 

I eto me, na samom početku kraja. Vreme više nije važno, ni mesto, ni datum, ni ja.

Rubikova kocka. Moj najveći neprijatelj i najmiliji drug. Zagonetka svih zagonetki. Igračka života i smrti. Prevrćem je, vrtim po rukama i ne mogu da je sklopim. Možda ne znam. Možda sam samo mislila da znam. Iznerviram se pa pomešam sve boje i opet idem ispočetka. Uporno kocku vrtim u krug. Kada je osloniš na ivicu i zavrtiš ona postaje kružnog oblika, možda i ne postaje ali vizuelna moć u to veruje. Nemam taktiku, ne znam rešenje, svaki put je možeš složiti drugačije, ovog puta je zaista teško. Možda sam se umorila. Mozda mi nedostaje koncentracije. Možda sam previše uporna. Možda ne krećem od prave boje... Možda bih trebala odustati.

Ne, ja to ne umem, to je isto kao i sa knjigom, ako sam pročitala prvu stranu moram pročitati svaku narednu. Nikada ne pročitam poslednju stranu pre nego što dođe na red. Ako sam uzela kocku to znaci da je neću ostaviti dok ne složim sve boje. Neću tražiti pomoć, sama ću je rešiti.

Početak je uvek najteži.

Kontakt prstiju i kocke, privikavanje na boje i oblik, logika povezivanja, suprotnosti... veličina kocke u odnosu na veličinu sposobnosti. Mada... ni kraj nije ništa lakši, treba odvići prste od slaganja boja, ostaviti kocku koja je rešena. Koju si ti rešio. Ako si je rešio to ne znači da ti pripada, to samo znači da je rešena, ona će uvek pripadati sebi.

Najlepši deo u toj igri je iščekivanje. Sama sredina, polovina rešavanja problema. Osećaj da znaš, osećaj da umeš da je sklopiš i želja da se to desi što pre.

Pri samom kraju dolazi do oprečnih osećaja.

Jos jedno poredjenje sa knjigom. Stigao si do samog kraja jedne savršene knjige koju si godinama želeo da čitas i ne želiš da završiš sa čitanjem, lepo ti je jer se radnja odvija suprotno od tvojih očekivanja, golica ti maštu i podstiče misli, dopada ti se osećaj koji budi u tebi. Žalis zato što se bliži kraj izvanrednog dela, pomisliš da nijedna neće biti dovoljno dobra kao ta. Pri toj pomisli postaješ tužan. Čezneš za konačnim ishodom ali ne želiš da to bude kraj. Ali to jeste kraj.

Na korak si do rešenja jedan potez, možda dva... sreća i radost te obuzimaju, adrenalin odradjuje svoj posao, uzbuđen si, samopouzdanje raste jer ti umeš da sklopiš kocku, bićeš veliki u svojim očima, uspećeš.

Trenutak u kome držiš rešenje u svojim rukama te čini posebnim, ne možeš da savladaš osećaje koji kipe iz tebe. I to traje kratko, vrlo kratko, dok te ne osvesti šamar istine. Tada shvatiš da si sa puno truda, veštine i znanja išao ka rešenju, pronašao ga i kao nagradu za to... Ti si dobio samo KRAJ!!!


Reka...

osecaji... — Autor lombardos @ 09:40

Ne volim što je voda mokra I što ne umem hodati po njoj ali to ne znači da je moram mrzeti. To ustvari ne znači ni da je ne volim, samo nisam dovoljno velika da bih mogla da prihvatim njenu specifičnost I jednostavnost. Nikada se ne mogu uzdići toliko da joj pariram, ma ni da joj budem blizu ali zato mogu uživati u njoj, mogu joj se diviti jer ona sama po sebi objašnjava svoju svrhu i postojanje. Kada je vrhom prsta dotakneš taj dodir se reflektuje po čitavom telu, nezavisno od toga da li je topla ili hladna. Zamisli samo tu snagu koju ona ima.

Sve što budi u nama osećaje to I utiče na nas. Umetnost je prepoznati ih. Ono što nas iritira često nas najviše privlači a da toga nismo ni svesni. Protivljenje je najveće kada se treba prepoznati nešto novo čega se bojimo, kada se treba upustiti u to, kada treba zaplivati po hladnoj vodi. Prvi osećaj izaziva jezu po čitavom telu I strah od ogromne snage koju voda nad nama ima, od njene sposobnosti da nam uradi stvari koje nam nista drugo na ovom svetu ne može uraditi. Prvi korak je uvek najteži, kasnije ide sve lakse... Kada izadješ iz hladne reke osećaš potpuni mir I staloženost. Osećaš reku I dalje na svim delovima tela. Kapljice nežno klize niz tvoje telo, miluju te I zahvaljuju ti jer si joj dozvolio da te dodirne, da te zagrli, da te obuhvati svojim prostranstvom. Telo se postepeno greje I suši da bi ti dokazalo da to što si dotakao reku ne znači da si ti reka, ne znači da si deo nje. To samo znači da je ona toliko prostrana da te u svakom trenutku može primiti u svoje najpliće I najveće dubine, da je možes, dotaknuti I osetiti njenu struju I snagu, njenu vlažnost I nedostižnost. Šta god ti radio ne možeš uticati na njen tok, ni na njenu posojanost, ne možeš je vratiti ni zaustaviti, svaku će prepreku preći I neće te povredjivati, neće ti se svetiti, samo će pratiti svoju prirodu. Istrajace da bude ono što jeste. Onakva kakva jeste.

Probaj I ti, probaj da budeš ono što jesi jer nista na ovom svetu za tebe nije lepše od toga.



Slika...

osecaji... — Autor lombardos @ 12:57

 

Ispred slike sam. Ispred velikog umetničkog dela koje se zove život. Pre mene su na ovom mestu stajali mnogi i iza mene je veliki red. I svi ćemo shvatiti suštinu slike. Svako na svoj način. Ali bar ćemo svi biti saglasni da je to slika.

Neki će je pogledati i reći da su je već negde videli, okrenuti se i otići. Drugi će se videti istaknute delove slike, obratiće pažnju na velike i privlačne oblike, proučavaće ih i u sebi misliti kako se umetnik nije dovoljno potrudio da dočara stvarnost slike. U sebi će govorit kako bi oni to mnogo lepše uradili i kako ni malo nisu očarani delom.

Neki će obraćati pažnju na boje, na njihovu usklađenost i kontrast, a ostatak slike neće ni videti.

Neki će se pitati kojom tehnikom je rađeno, koji je materijal upotrebljen. Da li je to ulje na platnu ili to uopšte nije platno? Postaviće hiljadu pitanja o nastanku slike i još hiljadu o tome šta ona predstavlja. Neki neće ni videti suštinu slike nego će od nekih sitnih delova slike stvarati svoju predstavu o njoj, tumačiti na njihov način. Sami će sebi predstavljati mistične znakove slike i njihovu dubinsku vrednost, tražiće sve skriveno u njoj i pokušavati da to oštrim okom otkriju.

I sve to ni malo neće uticati na sliku, neće menjati njen oblik, suštinu niti način i tehniku kojom je rađena. Neće menjati njen prvobitni cilj sa kojim je to i postala od ruke stvaraoca.

Slika je takva kakva jeste, na takav način urađena. Možemo je prihvatiti ili ne prihvatiti kao umetničko delo ili kao sliku uopšte. Možemo je kritikovati ili hvaliti. Možemo sa nekim polemisati o njoj i mogu nam se mišljenja potpuno razlikovati ili mogu čak biti ista. Neko nam može skrenuti pažnju na detalje koje ne vidimo na slici. Možda ih ni posle toga ne sagledamo tako. Ili nam ti detalji mogu biti sumnjivi i izazvati neko potpuno novo mišljenje o osobi sa kojom govorimo o njima. Jedna slika se može tumačiti na mnogo načina. Pogled na istu sliku se menja u zavisnosti od ugla posmatranja, od posmatrača, od trenutnih osećaja, vremena, prostora... svega.

Ispred slike sam. Ispred velikog umetničkog dela koje se zove život. Posmatram je i divim joj se jer dok u nju netremice gledam shvatam da će je svako oko, svaka duša i svako biće videti na sebi svojstven način.

Poraženo stojim pred tom umetnošću i nemam hrabrosti da bilo šta kažem, samo je puštam da me ponese....


Mesec u vodi...

osecaji... — Autor lombardos @ 16:00

 

Sva životna energija je zatreperila u meni, svaki nerv je plesao i želeo da izbije vani da probije kožu i oseti moć. Godinama se nisam tako osećala, nisam nešto toliko želela, godinama nisam bila pravo srećna. Tada je u sred noći sijalo sunce, obasjalo mi lice i zalepilo mu osmeh koji se nije mogao skinuti. I pre nego je počelo znala sam da se završava jer je svaki početak kraj a svaki kraj neki novi početak. Ponovo sam sebi pružila ruku. Nisam samoj sebi čestitala. Nisam joj se ni zahvalila. Upoznala sam se sa samom sobom koja se godinama krila u meni i bojala se da izađe. Bojala se svega, bojala se da kaže ko je, da kaže šta je i šta želi da je. Sada zna. I sada je sakrivena ali ne u meni sakrivena je prostranstvom. Nedostižno hrleći za njim ona se udaljavala sve više i više i tu je zastala. Tu je stala i sakrila se. Kao uplašeno dete kome srce u grlu kuca. Krije se iza drveta da je niko ne nađe. Jer, dugo nije bila vani i kada je izašla osetila je slobodu, lepotu života, zrake sunca, miris kiše.Videla odsjaj meseca...u vodi. Bila je željna svega toga i nije znala kako da priđe. Kako da dotakne mehur od sapunice a da gane probuši? Nije znala da je postojanje tako kratko. Da je to znalanikada ga ne bi dotakla. Mehur se od samo jednog dodira raspršio ustotinu sitnih kapljica. Kišu je sunce osušilo. Sunce je zašlo zaoblake. A samo jednim sasvim nežnim dodirom vode pokvarila je slkumeseca koji se ogledao u njoj. Onda je potrčala natrag a u sebisilno želela da opet vidi i oseti sve to. Da oseti život da osetiradost, a ne samo umorne otkucaje srca, srca u grlu. Kada bi barmogla da ga ispovraća, da ga iskašlje, da ga vrati, samo da ga višene oseća tu. Ne. Tu mu nije mesto.

I dalje je nepomičnostajala iza drveta tužno gledajući u nebo sećajući se svih stvarikoje je neznanjem uništila i koje možda samo njenom krivicom višene postoje. I onda joj periferni vid skrenu pažnju. Videla je boje.Videla je dugu.

Svaki početak je kraj asvaki kraj početak nečeg drugog.


Kao proleće...

osecaji... — Autor lombardos @ 10:52

Jutro me je probudilo. Sunce je ugrejalo celu unutrašnjost mog tela. Obnovilo je svaku ćeliju. Srećna sam. Ljubav je u meni. Ljubav je svuda oko mene. Mogu je osetiti i pružiti. Divan je osećaj kada te sreća obuzima i probudi sve u tebi. Kao proleće, cvetaš, rasteš...mirišeš. Kao prolećno sunce koje nije prejako ali opet greje. Greje sasvim dovoljno da pupoljak procveta, da vrabac zapeva, da se trava zeleni. Kao prolećno jutro sveže i razdragano sa naznakama toplijih intervala. A .... noću sam kao nebo puno zvezda... koje ulepšavaju indigo površinu svojim sjajem svojom lepotom i činjenicom da kada padnu ispunjavaju želje. Baš je dobar osećaj...

Dugo sam spavala, dugo sanjala... Ošamućena sam još uvek. Zbrka mi je u glavi. Neki su snovi bili previše ružni ali opet ne dovoljno da bi bili more. Neki su bili prelepi ali sam se svakako budila. Živela sam u snovima. Živela za snove. Stvarnost je nešto sasvim drugo. Stvarnost je ono što se dešava između ružnih i lepih snova. Kao proleće...

Nešto između zime i leta. Ali je stvarnost lepša i od jednog i od drugog.

Koliko sam samo verovala snovima a nisam znala da me oni samo opterećuju. Nisam verovala da je savršenstvo sve ono što se nalazi na putu, na sredini leta i pada. Onaj međuprostor, ona neizvesnost. Život. On se nalazi na sredini i on je najlepši. Sada znam.

I onda kada ništa nije kako sam zamišljala ja znam da je ipak to najbolje za mene. I kada je dobro i kada nije baš tako dobro. Jer osećaji su konstantni ali ne i uvek probuđeni, postoje i bude se postepeno. Kada se uspava jedan probudi se drugi... nekada su budni istovremeno i stvore dugu u duši. Nekada su kiša , nekada sunce, nekada sneg.... budu i grad. Budu grad onda kada su emocije prejake, kada gore kada ne mogu da se iskažu nego se skupljaju tamo negde unutra, dole. Pa se to dole puni do gore i eksplodira. I tada grmi i seva i bude nevreme. Ali opet... kad to prođe... zasija sunce.

Ali opet da bi bio stvaran, da ne živi u snovima, nadama i fantaziji čovek mora osetiti sve lepote i katastrofe u sebi.


Kontrola...

osecaji... — Autor lombardos @ 09:38

Osećaji.... to je ono na šta ne možeš uticati. Ni vežbom ni trudom ničim. Jednostavno se dešavaju, nezavisno od tebe u zavisnosti od mnogo čega drugog. Kažu ti.... ma prestani da voliš, prestani da osećaš to... prestani!!! I ti hoćeš, zaista hoćeš ali ne možeš. Da li možeš da oteraš trnce iz ruke kada potpuno utrne? Ti zanš da ti ne prija i osećaš kao da ruka nije tvoja, teška je, troma ali je i dalje tvoja. Ne osećaš je u tom trenutku, ne možeš da upravljaš njom. Šta god poželiš da uradiš, bilo koju komandu da joj daš ona će pasti dole. A ti ćeš osetiti samo trnce, ni bol, ni toplotu, ništa, samo trnce. I oni neće proći zato što si im ti naredio da prođu. Oni će proći sami od sebe. Isto je i sa osećajima, ne prolaze zato što ne želiš više da ih osećaš, prođu jer im dođe vreme da prođu. Ali ima i neke lepote u tome. Kada si svestan toga da nešto drugo upravlja tobom. Samo oslušni, poigraj se sa tom rukom koja ne sluša i videćeš koji ćeš trud uložiti da jos se suprodstaviš samo zato što te nesluša. Da je neka druga situacija, ne bi ni obraćao pažnju na nju.

Jedina stvar lepša od slobode je biti kontrolisan, a toga nismo ni svesni...


Suprotnosti...

osecaji... — Autor lombardos @ 10:47

 

Suprotnosti u njoj su se spojile.

Počinje pesma. Gitara.... španska gitara. Prekida, guši se... Zaustavlja i opet počinje...

Fado muzika. Dva andjeoska glasa. Muški i ženski.

Ona je u pozi fetusa. Prati otkucaje srca, prepušta se muzici želi da zaigra.

Tri otkucaja srca...

Muški glas je dodiruje. Govori joj šta da radi, upravlja njenim telom. On peva emocijama koje ne može da ne oseti dok sluša tu pesmu. Liči na kišu, liči na tugu, liči na nadu i topao vetar.

Sve to se nalazi u njoj.

Suprotnosti.

Oseća da se sve srušilo ali ipak ima nade... Njegov glas joj tao kaže.

Krv struji telom. Telo se pomera samo, bez njene komande. Vuku ga nevidljive niti njegovog glasa. Tačno mu govore šta da radi, kako da doživi muziku.

Zbog kiše je promenila položaj.

Lagano se uzdiže i seda.

Zbog tuge.

Desna ruka je u levoj ispred stomaka i širi ih ka nebu, pa lagano spušta na kolena.

Nada i topao vetar su se sjedinili.

Suprotnosti.

Emocije pesme, se prenose na nju... plače joj se... i igra... volela bi da zagrli muziku svojom igrom, da joj uzvrati prelepe osećaje koje budi u njoj.

Suprotnosti.

Svaka nota, svaki njegov šum struji njenim telom i upravlja njime.

Podstiče lepe misli... i tužne. Suza klizi niz obraz i spaja se sa nasmejanim usnama.

Suprotnosti.

Muzika menja prvobitni zvuk i čuje se...

Ženski glas...

Sada je marioneta kojom upravlja ženski glas.

Kiša je prestala ali još nije ogrejalo sunce. Hladno joj je. Telo se ježi.

Njen glas prodire do srži, hvata je kao grč i nemoćna je da bilo šta uradi. Pomera se kako njen glas pomera konce privezane za nju.

Rukom je obmotala nogu i podiže je. Izvija kukove na gore pa ih spušta ... Čelom nežno dodiruje koleno. Odmotava ruku, spušta je na pod i....

Puzi.

Uvija se kao mačka. Ne zavodi, umiljava se.

Savija kičmu, pravi ulegnuće u njoj a glavu podiže. Izbacuje negativne osećaje.

Tri otkucaja srca...

Sada je spremna da upije lepe misli i osećaje. Ukočenog pogleda na gore u sebi broji...još...

Tri otkucaja srca...

Dovoljno je. Spušta pogled prema stomaku, tako zatvara krug.

Suprotnosti.

Leže na pod. Okret celim telom. Jedan, drugi, treći...

Raspoređuje energiju po čitavoj unutrašnjosti.

Upija život. Živi muziku. Muzika živi u njoj.

Hvata koleno i lagano se uzdiže uz pomoć njega.

Sada joj je lice mokro od suza a osećaji trepere u njoj.

Ne briše ih... sa njima bolje oseća muziku. Bolje oseća...

Suprotnosti.

Prebacuje jednu nogu preko druge, ukršta ih. Prepliće... kao što oni prepliću glasove.

Vraća ih, pa savija kolena. Prstima dodiruje pod da bi se odgurnula i lagano uspravila.

Pršljen po pršljen kičme...

Pomera prste kao da svira. Rukama iznad glave, bere nevidljivo.

Hvata neshvatljivo.

Želi da dotakne sve što ne postoji.

Pokreće ruke iz ramena. Izgleda kao da maše nekome.

Uhvatila je vazduh pa mu dočarava muziku. Uči ga da pleše.

Kada su ruke na jednoj telo okreće na suprotnu stranu.

Oslobadja mesto svom partneru.

Da bi mogao da je obavije, da je dodirne, da oseti ritam da pleše sa njom....

Potrčala je držeći vazduh za ruku.

Kao da leti, kao da sanja. On je i dalje tu, hvata je za stuk i podiže... Okreće i....

Zaustavila se, glavu spustila ka grudima pa obgrlila butine.

Sela je na pod a čelo oslonila na svoja kolena.

Fado.... muzika se i dalje čula....

A ona je tiho plakala...


Powered by blog.rs